-Autor: Dani Rodrik

Posjeta visoke trgovinske delegacije SAD Kini nije uspjela. To je bilo očekivano zbog obima i rigidnosti američkih zahtjeva. SAD od Kine traže da promijeni svoje industrijske politike i propise o intelektualnoj svojini, kao i da se ne protivi Trampovom uvođenju jednostranih tarifa na uvoz kineskih proizvoda.
Ovo nije ni prvi ni poslednji trgovinski sukob sa Kinom. Globalni poredak najnovije generacije – od osnivanja Svjetske trgovinske organizacije 1995 – zasnovan je na pretpostavci da će se svjetski regulatorni režimi povezati, kao i da će Kina voditi ekonomiju na zapadni način. Umjesto toga, ovi sistemi se udaljavaju i zapadaju u neprekidne sukobe.
Postoje dobri razlozi da Kina i druge ekonomije ne pristanu na prilagođavanje pod pritiskom američkih izvoznih lobija. Uostalom, za uspješnu globalizaciju Kine zaslužne su njene nestandardne i kreativne industrijske politike, kao i ekonomska liberalizacija. Selektivna zaštita, subvencionisani krediti, državna preduzeća, propisi o korišćenju domaćih resursa i odgovor na zahtjeve tehnološkog transfera pretvorili su Kinu u svjetsku proizvodnu silu. Tekuća strategija “Made in China 2025” treba da je lansira među visoko razvijene zemlje.
Jasno je da privredna politika Kine krši pravila STO. Ali oni koji Kinu podrugljivo nazivaju “varalicom” treba da razmisle o tome da li bi ona uspjela da diversifikuje svoju ekonomiju i da li bi se tako brzo razvijala da je postala član Svjetske trgovinske organizacije prije 2001. ili da je otad poslušno slijedila njena pravila. Isti komentatori Kinu nazivaju i najvećom reklamom za globalizaciju – zaboravljajući koliko Kina odstupa od pravila savremene globalne ekonomije.
Kina igru globalizacije igra po pravilima Breton Vudsa, daleko blažeg režima koji je upravljao svjetskom ekonomijom u prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata. Kako mi je objasnio jedan kineski zvaničnik, ta strategija se sastoji u sledećem: otvoriti prozore, ali na njih postaviti zaštitnu mrežu. Tako se dobija svjež vazduh (strane investicije i tehnologija), a napolju ostaju štetni elementi (nepredvidljivi tokovi kapitala i nekontrolisani uvoz).
Ovo što radi Kina ne razlikuje se mnogo od onoga što su u prošlosti radile razvijene zemlje da bi sustigle druge. Jedna od glavnih zamjerki Sjedinjenih Država je da Kina sistematski krši prava intelektualne svojine i krade tehnološke tajne. Ali u 19. vijeku Sjedinjene Države su to isto radile Velikoj Britaniji, tadašnjem tehnološkom lideru. Ni Amerika tada nije poštovala privredne tajne i intelektualnu svojinu.
Novootvorene fabrike tekstila u Novoj Engleskoj su vapile za tehnologijom i nijesu prezale od krađe britanskog dizajna i krijumčarenja vještih britanskih zanatlija. Sjedinjene Američke Države su imale zakone o patentima, ali oni su štitili samo njihove građane. Kao što kaže jedan istoričar američkog biznisa: i SAD su “bili pirati”.
Svaki razboriti međunarodni trgovinski režim mora priznati da nije ni realno ni poželjno ograničavati slobodu zemalja u kreiranju njihovih ekonomskih i društvenih politika. Nivoi razvoja, vrijednosti i istorijske putanje zemalja isuviše se razlikuju da bi se mogli ukalupiti u određeni model kapitalizma. Unutrašnja politika može ponekad odbiti strane investitore i uništiti ekonomiju. A nekad može dovesti do ekonomskog preobražaja i smanjiti siromaštvo, kao u slučaju Kine, koja stvara dobit ne samo za domaću ekonomiju već i za potrošače u cijelom svijetu.
Od međunarodnih trgovinskih propisa – koji su rezultat temeljnih dogovora između različitih interesa, prije svega korporacija i njihovih lobista – ne možemo očekivati da pouzdano razlikuju ta dva niza okolnosti. Zemlje s lošim politikama koje guše razvoj najveću štetu prave same sebi. Kada su domaće strategije neuspješne, druge zemlje mogu trpjeti posledice, ali najveću cijenu plaća domaća ekonomija, što je dovoljan podsticaj zemljama da ne slijede pogrešnu politiku. Vlade koje strahuju od transfera važnog tehnološkog znanja van zemlje mogu da uvedu propise koji njihovim preduzećima zabranjuju da investiraju u inostranstvu, ili zabranjuju stranim državljanima da preuzimaju domaće firme.
Mnogi američki liberalni komentatori misle da je to što se Tramp okomio na Kinu odlično. Oni kritikuju samo njegov agresivni, jednostrani pristup. Činjenica je, međutim, da Trampov trgovinski program počiva na ograničenom merkantilizmu koji favorizuje američke korporacije na štetu svih drugih. Njega ne zanimaju politike koje bi dovele do opšteg poboljšanja globalne trgovine, jer bi onda morao da poštuje zlatno pravilo trgovinskog režima: ne nameći drugim državama ograničenja koja ni sam ne bi prihvatio u istim okolnostima.

Peščanik.net